Država konačno i temeljno da pristupi pravnim i formalnim pretpostavkama za uspostavljanje adekvatne statistike o osobama s invaliditetom

Država konačno i temeljno da pristupi pravnim i formalnim pretpostavkama za uspostavljanje adekvatne statistike o osobama s invaliditetom
Novosti/Vijesti

Svi državni organi i institucije nadležni za prikupljanje podataka u svrhu ostvarivanja prava osoba s invaliditetom moraju preduzeti ozbiljne i sistematične korake u koordinaciji i zajedničkom pristupu u cilju prikupljanja podataka o osobama s invaliditetom.  

Naime, Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja ne posjeduje jedinstveni registar o osobama s invaliditetom, i koja ne prikuplja podatke o njima na način na koji se obavezala da će to činiti ratifikacijom Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, još 2009. 

Konvencija, članom 31, obavezuje države potpisnice da prikupljaju odgovarajuće informacije, uključujući statističke i podatke za istraživanja, kako bi bile u stanju da formulišu i sprovode politike usmjerene na ostvarivanje ove Konvencije

„Proces prikupljanja i čuvanja podataka će biti: 

(a) U skladu s pravno ustanovljenim mehanizmima zaštite, uključujući zakonodavstvo o zaštiti podataka, kako bi osigurale povjerljivost i poštovanje privatnosti lica sa invaliditetom

(b) U skladu s međunarodno prihvaćenim normama o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i etičkim principima prikupljanja i upotrebe statističkih podataka.“ 

Navedeni podaci treba da budu razvrstani prema potrebi i korišćeni da bi se državama potpisnicama olakšalo ocjenjivanje sprovođenja obaveza preuzetih Konvencijom, kao i da bi se identifikovale prepreke sa kojima se osobe s invaliditetom suočavaju u ostvarivanju svojih prava. Na kraju, pored zaštite podataka njihova distribuciju treba biti pristupačna osobama s invaliditetom. 

Zbog nepostojanja ovakvog registra i adekvatne statistike Crna Gora nema jedinstven i univerzalan pristup garancijama ljudskih prava OSI, već su one često diskriminisane po različitim osnovima, kao što su uzrok i vrijeme nastanka oštećenja, procenat i vrsta oštećenja, te godine starosti. Navedeno znači da se prava osobama s invaliditetom garantuju s medicinskog i funkcionalnog modela pristupa invaliditetu, a ne u skladu s modelom zasnovanim na ljudskim pravima koji invaliditet definiše kao razvojni društveni fenomen, i pojašnjava da on nastaje iz sadejstva osobe koja ima određena oštećenja (psihosocijalna, intelektualna, senzorna i fizička) s različitim barijerama u praksi, koje otežavaju ravnopravno učešće osoba s invaliditetom u društvu na osnovu jednakosti s drugima. Dakle, problem predstavljaju prepreke za koje je odgovorna država i društvo, i iste se moraju sistematski i kontinurano prepoznavati i uklanjati. 

Suprotno tome, država danas ima preko 30 komisija koje u različitim sektorima „utvrđuju“ invaliditet, i to na osnovu različitih, često diskriminatornih kriterijuma i mjerila, što za posljedicu ima činjenicu da mnoge osobe s invaliditetom u praksi imaju i po pet rješenja koja potvrđuju invaliditet, ali nekada sva ta rješenja nijesu dovoljna za ostvarivanje nekog novog prava, čime se stvaraju dodatna neracionalna opterećenja i administrativne prepreke, odnosno uvećavaju troškovi i osobe s invaliditetom, i cijelog sistema. 

U cilju adekvatnijeg prikupljanja podataka u duhu modela zasnovanog na ljudskim pravima pozivamo Upravu za statistiku – MONSTAT da uključi reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom, uključujući i one koji okupljaju i djecu s invaliditetom prilikom samog planiranja narednog popisa i u pripremi Liste pitanja koja, osim što trebaju uključiti pitanja Vašingtonske grupe, treba prilagoditi modernom pristupu invaliditetu.

Dakle, pitanja iz popisa trebaju, pored pitanja o „funcionalnosti“, odnosno postojanju oštećenja, sadržati i pitanja o fizičkom, kulturnom i pravnom okruženju, o nivoima učešća u različitim oblastima društva: škola, posao, socijalna interakcija, društveni angažman, učešće u donošenju odluka. 

Ovogodišnja situacija s Covid-19 pokazala je koliko uniformnost mjera i zdravstvena kriza mogu dovesti do humanitarne krize po osobe s invaliditetom i izazvati ne samo zdravstvene već još ozbiljnije socijalne i ekonomske posljedice. Preliminarno istraživanje koje su u novembru sproveli aktivnisti UMHCG pokazuje da čak 20,9% OSI živi u većinskom ili apsolutnom siromaštvu, a da su tokom Covid-a ostali i bez osnovnih uslova za preživljavanje. 

Navedeni negativni uticaji bili bi manji da država ima registar i da osim podataka posjeduje i procjenu troškova OSI nastalih zbog invaliditeta, te da statističke podatke i činjenice koristi prilikom planiranja, definisanja, sprovođenja politika, i procjene njihovog uticaja, odnosno praćenja sprovođenja tih politika. Zbog toga popis prema stvoriti formalne pretpostavke za usvajanje Zakona o jedinstvenom tjelu i metodologiji utvrđivanja invaliditeta kao i uspostavljanje registra osoba s invaliditetom. 

Dodatak: U Njujorku 2001. održan je Međunarodni seminar o utvrđivanju invaliditeta. Tokom ovog sastanka učesnici su se složili da su postojeći podaci o invaliditetu, posebno u zemljama sa niskim i srednjim prihodima, oskudni i često lošeg kvaliteta. Učesnici su dalje prepoznali da postoji potreba za zajedničkim definicijama, konceptima, standardima i metodologijama u statistikama o osobama s invaliditetom, kao i za međunarodno uporedivim, visokokvalitetnim prikupljanjem podataka o invaliditetu. Seminar je preporučio razvoj standardnih pokazatelja koji koriste populacione mjere invaliditeta za upotrebu u zemlji i za međunarodna poređenja.

Da bi se riješila ova hitna potreba, osnovana je Vašingtonska grupa za statistiku osoba sa invaliditetom (RG) kao grupa Ujedinjenih nacija za statistiku. Ova Radna grupa poziva predstavnike svih nacionalnih statističkih agencija da učestvuju u rješavanju statističkih izazova u prikupljanju validnih, pouzdanih i međunarodno uporedivih podataka o invaliditetu i u razvoju metoda za poboljšanje statističkih podataka o osobama s invaliditetom na globalnom nivou. U ovom radu, pridružuju im se razne međunarodne agencije i stručnjaci, uključujući agencije UN-a (npr. UNICEF, Međunarodna organizacija rada, Svjetska banka), bilateralne agencije za pomoć, kao i druge nevladine organizacije, posebno organizacije osoba s invaliditetom, i istraživači.