Zastupljenost osoba s invaliditetom (OSI) na listama za parlamentarne izbore je nevidljiva i ne mijenja ništa u pogledu poboljšanja njihovih prava, ocijenjeno je iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).
Kako je kazala Marina Vujačić, dirrektorica Udruženja, u intervju za agenciju MINA „to što u Parlamentu nema među poslanicima i poslanicama deklarisanih i prepoznatih osoba s invaliditetom je odraz cjelokupne političke situacije i ambijenta“, dodajući da „crnogorski izborni sistem karakteriše izbor partija i partijski duh, pa samim tim i kolektivna svijest i odlučivanje, gdje pojedinci teško mogu ostvariti svoje ideale, djelovati samostalno i u duhu ličnih, a ne partijskih ubjeđenja. U tom smislu, politika postaje stvar kompromisa, a ne uvijek principa“.
Političku situaciju u Crnoj Gori komentariše kao nestabilnu, smatrajuči „da se partije sve više bore za rejting i mandate, a sve manje za građanina i njegove interese“.
Dodala je da vjeruje da „sve navedeno obeshrabruje osobe s invaliditetom koje su građanski aktivnisti da postanu i politički, odnosno partijski aktivisti, posebno ukoliko žive i bave se pravima osoba s invaliditetom s aspekta i u modelu ljudskih prava, dok se s druge strane oni koji se i jesu okušali u politici čine nevidljivim“.
Kazala je agenciji MINA, da do sada na izbornim listama za predstojeće parlamentarne izbore nijesu primijetili da ima osoba s invaliditetom.
“Međutim, kao što sam i prethodno navela i kada ih je bilo do sada u tom smislu su ostali neprimijećeni, pa ne vjerujem ni da bi se nešto značajno promijenilo sada. Vjerujem da je potrebno i značajno da osobe s invaliditetom budu u Parlamentu, i da se i kroz taj mehanizam bore i bave pravima OSI. Međutim, kako bi ta osoba uspjela postići pozitivne efekte i promjene na stavove prema zajednici osoba s invaliditetom, potrebno je da ona zaista bude oslobođena od uticaja, samosvjesna i nezavisna, i da se vodi stavom da osobe s invaliditetom, kao i svi drugi građani, moraju imati uvaženo dostojanstvo, slobode, izbor, jednake mogućnosti i da trebaju biti uvažene od drugih kao ličnosti, i da trebaju imati ista prava i odgovornosti“, istakla je, i to pojašnjava na sljedeći način: „to znači da se borba za osobe s invaliditetom mora zasnivati na prethodnim principima i zastupanju odgovornosti, a ne dobročinstva zajednice, ako želimo kao društvo postići ravnopravnost za OSI, a ne njihovo zbrinjavanje i to često na način kojim se potpuno ugrožava njihovo dostojanstvo, potcjenjuju njihove mogućnosti i izbori jer se one smatraju manje vrijednim i manje sposobnim“.
Komentarišući trenutni sastav Parlamenta ona dodaje: „Mi prepoznajemo da ima osoba s invaliditetom i u sadašnjem sazivu Parlamenta, kao i u lokalnim parlamentima. Međutim, većini njih posebno u državnom parlamentu nije bio motiv političkog angažmana borba za prava OSI, pa se nijesu ni deklarisali kao OSI“.
Kada je riječ o regionu i prisustvu OSI u parlamentu, Vujačić kaže: „u hrvatskom i makedonskom parlamentu ima osoba s invaliditetom, dok je u srbijanskom unazad decenijama bilo osoba s invaliditetom. Tako je Gordana Rajkov u Skupštini Srbije bila u toku dva mandata a Ljupka Mihajlovska u jednom mandatu. I obje su zaista ostavile pozitivnog efekta i uticaja na položaj osoba s invaliditetom, ali i na stav i svijest o njima koja se neminovno mijenjala u ovim društvima“.
To što u crnogorskom Parlamentu nema deklarisanih OSI objašnjava sljedećim stavom:
„Činjenica da nema deklarisanih osoba s invaliditetom, ali da među poslanicima i poslanicama ima određen broj i onih koje pored ostalih ličnih karakteristika imaju i invaliditet je i potpuno logična s obzirom na to da se ukupan procenat OSI u društvu kreće do 15%. Međutim, s druge strane odnos prema osobama s invaliditetom u crnogorskom društvu je i dalje neadekvatan i često jako pogrešan, zasnovan na prevaziđenim modelima pristupa invaliditetu u razvijenim društvima i svjetskom pokretu osoba s invaliditetom“.
„Naime, radi se o tome da se OSI u Crnoj Gori i dalje posmatraju kao inferiorne, manje sposobne i manje vrijedne kao građani pa se i njihova prava i dalje definišu u duhu funcionalnog i modela milosrđa koji se zanivaju na zbrinjavanju i pomoći, a ne podršci za samostalan život i aktivno učešće OSI u donošenju odluka. Zato se i u programima partija i u praksi pitanja OSI najčešće nalaze u dijelu socijalnih pitanja. Zbog toga u praksi i dalje imamo otvaranje značajnog broja institucija u kojima se smještaju ili borave osobe s invaliditetom, a ne usluge i podršku za samostalan život“, dodala je ona.
Vujačić na kraju zaključuje: „u tom smislu i poslanici s invaliditetom se ne deklarišu jer vjerujem da imaju negativan stav prema sposobnostima osoba s invaliditetom i sami vjeruju da će od drugih biti potcjenjivani ukoliko se deklarišu kao OSI i identifikuju s njihovom zajednicom. Ovo se potvrđuje činjenicom da svim osobama s invaliditetom u Crnoj Gori nije garantovano ni pravo glasa, već im je ograničeno poslovnom sposobnošću. U tom smislu inferiornost u zakonu i politikama je suštinski odraz stavova o invaliditetu kao problemu, a ne društvenom fenomenu“.