UMHCG i Savez slijepih Crne Gore su danas potpredsjedniku Vlade za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku Zoranu Pažinu uputili inicijativu za pravno regulisanje faksimila, kao lićnog potpisa, koji bi se koristio u službenoj i ličnoj upotrebi u Crnoj Gori, za različit i širok opseg pitanja, a prije svega onih koja se odnose na oblast pristupa pravdi i regulisanja prava na lična dokumenta i isprave.
U inicijativi je navedeno da je ovo pitanje važno za sve građane, ali posebno za osobe s invaliditetom (prvenstveno za osobe s oštećenjem vida i osobe s ograničenim pokretima ruku), ne samo zbog procedura u oblasti pristupa pravdi, već zbog svakodnevnog funkcionisanja u različitim društvenim djelatnostima, pravnim i drugim poslovima.
Naime, trenutni crnogorski pravni sistem ne poznaje faksimil, kao lični potpis, pa se tako osobe s invaliditetom, posebno osobe s oštećenim vidom i osobe s drugim vrstama invaliditeta koje imaju otežanu ili imaju potpuno ograničenu mogućnost ličnog potpisa suočavaju s diskriminacijom po osnovu invaliditeta u postupcima pred organima, pristupu pravdi ali i drugim oblastima, i područjima, odnosno pitanjima od životnog značaja.
Navedeno je da umjesto priznavanja potpisa faksimilom trenutne garancije se smatraju diskriminatornim i omalovažavajućim za sve osobe s invaliditetom, ali kao i svojevrsnu prepreku i za druge građane kada izvršavaju svoje obaveze ili ostvaruju prava.
Tako, na primjer, zakonodavstvo iz oblasti pristupa pravdi: krivično i građansko zakonodavstvo, ali i ono u oblasti ostvarivanja prava na lična dokumenta, i finansijskog poslovanja, odnosno raspolaganja novcem i imovinom ne predviđa faksimil, kao svojeručni, lični potpis, već osobe s invaliditetom, koje su u nemogućnosti ili s ograničenim mogućnostima da se potpišu “primorava” na ostavljanje otiska prsta, što je model predviđen za nepismene osobe. Kako se ističe, navedeno je propisano i Zakonom o ovjeri potpisa, rukopisa i prepisa.
U situaciji kada su osobe s invaliditetom, posebno osobe s oštećenim vidom, učesnici u postupku pred sudom, u situaciji kada trebaju potpisati neki dokument, to moraju učiniti otiskom prsta, u koliko se ne potpisuju svojeručno. Ovim činom obezvređuje se i poznavanje Brajevom pisma, kao prvog pisma za neke osobe s oštećenjem vida, pa se ne mogu ove osobe smatrati nepismenima.
Gotovo svakodnevne su situacije gdje različiti šalterski službenici onemogućavaju potpis faksimilom, kao validan potpis, a neke od razloga u kojima dijelom vidimo opravdanost odnose se na potencjalne zloupotrebe, što može biti posebno osjetljiva situacija u određenim pravnim pitanjima, poput raspolaganja imovinom i novcem. Međutim, potencijalne zloupotrebe ni na koji način ne smiju biti opravdanje za diskriminaciju.
Na ovaj način se osobe s invaliditetom, od kojih su neke od njih vrlo obrazovane i s dugim profesionalnim i akademskim kvalifikacijama, ponižavaju i omalovažavaju, te vrijeđa njihovo dostojanstvo i integritet, a nerijetko krši i privatnost.
Nažalost, važeći Zakon o zabrani diskriminacije i Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom ne prepoznaju uskraćivanje, onemogućavanje i ograničavanje izbora načina ličnog potpisa kao diskriminaciju, pa tako ni Analiza usklađenosti zakonodavstva u Crnoj Gori sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvencijom UN o pravima lica sa invaliditetom, sa preporukama za harmonizaciju ne tretira ovo pitanje, niti je samim tim utvrdila nadležnost organa koji bi trebao regulisati ovo pitanje.
Utemeljenje za razvijanje odredaba ovog, posve novog zakonskog teksta u Crnoj Gori, najprije se nalazi u najvišem pravnom aktu države – Ustavu Crne Gore, i to u članu 68, kojim se “jemči posebna zaštita lica sa invaliditetom”. Takođe, članom 8 Ustava propisuje se obaveza uvođenja posebnih mjera i propisa (afirmativna akcija), koji se uvode u cilju postizanja ravnopravnosti lica koja su po bilo kom osnovu u neravnopravnom položju s drugima, dok član 17 propisuje jednakost pred zakonom.
Nadalje Ustavom se jemči dostojanstvo i psihički i fizički integritet ličnosti, te štiti njegova privatnost i lična prava čovjeka.
Konvencija UN predviđa obavezu država potpisnica da osiguraju i promovišu puno ostvarivanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda za sva lica sa invaliditetom, bez ikakve diskriminacije po osnovu invalidnosti. Da bi to ostvarile, države potpisnice Konvencije, među kojima je i Crna Gora, su dužne da donesu odgovarajuće zakonodavne, administrativne i druge mjere, kako bi sprovele prava priznata Konvencijom.
Kako je navedeno, vjeruje se da se sve potencijalne zloupotrebe mogu izbjeći adekvatnim pravnim rješenjem i njegovom dosljednom primjenom, zbog čega vjerujemo da je vrijeme njegovog pravnog regulisanja. Uostalom, ne postoji opravdanje za obespravljivanje i diskriminaciju, odnosno uskraćivanje prava zakonom, kako se eventualno u situaciji kada bi nekome pravo bilo garantovano ne bi dešavale zloupotrebe u praksi. Država i njene institucije moraju pokazati snagu da zaštite svakog građanina i njegova prava, odnosno da obezbijede jednak pristup pravdi, kako u segmentu zakona, tako i njegove primjene u praksi.
U tom smislu, traženo je preduzimanje svih radnji i aktivnosti u cilju utvrđivanja nadležnosti na nivou Vlade Crne Gore, za defnisanje nacrta zakona kojim bi se regulisalo ovo pitanje.