Žene i djevojčice s invaliditetom nijesu “pošteđene” od nasilja, već neke oblike dominantno i češće trpe kao što su psihičko i verbalno, ekonomsko, fizičko, zapostavljanje i zanemarivanje. Pored navedenih, posebno specifična vrsta nasilja prema ženama s invaliditetom je prisilna medikalizacija, sterilizacija i prisilni abortusi, dok neke žene i steknu invalidnost kao posljedicu nasilja, ali se o ovim problemima u Crnoj Gori ne zna, ne govori, i ne vode evidencije i statistika. Takođe, žene s invaliditetom, kao ni druge OSI, u institucijama i svojim domovima nijesu zaštićene od nasilja, već se ono dešava i u ovim sredinama, a nasilje često onda ostane neprijavljeno, samim tim i nekažnjivo ili se pokušava opravdati “najboljim interesom”.
Međutim, neprihvatljivo je da institucije ne shvataju ozbiljno, ne prihvataju i često i negiraju nasilje koje se dešava nad ženama s invaliditetom, pa ga dovoljno i ne istražuju, niti pružaju adekvatnu pomoć ženama s iskustvom nasilja ili onima koje su svjedočile nasilju.
Predrasuda je da osobe s invaliditetom nijesu izložene nasilju, i to svim njegovim oblicima, i takav odnos može izazvati samo dodatnu marginalizaciju i viktimizaciju žrtve.
Nasilnik ne bira žrtvu zbog njenih ličnih karakteristika, i ne vrši nasilje zato što je jači, već iz sopstvene slabosti. Zato, žrtva nikada ne smije sebe smatrati krivom, niti nasilje opravdavati svojom invalidnošću, odnosno posebno ne logičnom kaznom za invaliditet. Dakle, dodatno otežavajuća okolnost prepoznavanja i svjesnosti o nasilju, pa i prijave nasilja, leži u činjenici pogrešnog odnosa prema invaliditetu, kako od strane žrtve nasilja, tako i od strane počinioca nasilja, ali i što je dodatno opasno pružalaca usluga u oblasti zaštite od nasilja, nadležnih institucija, medija i cijele javnosti. Takođe, žene s invaliditetom su posebno ugrožene i zbog činjenice da su često zavisne od pomoći i podrške nasilnika, i da se plaše ostati na ulici ukoliko ga napušte, dok država ostaje pasivna. One ga ne prijavljuju i zbog straha od gubitka povjerenja, osude okoline i česte viktimizacije i marginalizacije.
Procedura prijave nasilja za osobe s invaliditetom generalno, pa samim tim i žene i djevojke s invaliditetom može biti mnogo teža nego za žene i djecu bez invaliditeta, posebno ako se uzmu u obzir različiti faktori, među kojima su i razne barijere sa kojima se djevojčice i žene s invaliditetom svakodnevno susreću kao što su: nepristupačnost fizičkog okruženja, nemogućnost transporta do policijske stanice, ili druge nadležne instutucije ili organizacije, nepostojanje tumača za znakovni jezik, generalno nepovjerenje u institucije i slično.
Evropsko udruženje za inkluziju (Inclusion Europe) u svojoj studiji navodi da postoje tri tipa nasilja, i to:
- Direktno nasilje: kada neko namjerno pokušava da povrijedi nekoga, jedna osoba drugu osobu;
- Strukturno nasilje: kada je neko povrijeđen zbog društvenih struktura, sistema moći i kontrole ili pravila i propisa;
- Nepažljiv pristup: kada neko biva povrijeđen jer neko od koga zavisi ne mari za njega.
U kontekstu poslednjeg, zanemarivanje i zapostavljanje je vid nasilja koji se dešava redovno i djevojčicama i ženama s invaliditetom. Odbijanje razgovora ili ignorisanje je najzastupljenije iskustvo unutar kategorije zanemarivanja. Zapostavljanje potreba osoba s invaliditetom, bilo da je riječ o ličnim potrebama, kućnim potrebama ili socijalnim potrebama, te uslovljavanje određenim aranžmanima predstavlja vrstu zanemarivanja i zapostavljanja. Kada su u pitanju djevojčice s invaliditetom njihove potrebe se često zanemaruju u razvojnoj dobi, a kasnije se potpuno zapostavljaju i negiraju njihove seksualne i reproduktivne funkcije.
U tom smislu, želimo ohrabriti žrtve i osobe koje svjedoče nasilju, posebno djevojčice i žene s invaliditetom da nam se obrate za psihološku i pravnu pomoć koju UMHCG pruža kroz projekat OSudI nasilje! podržan od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja, dok ćemo u narednih 16 dana sprovoditi i kampanju na društvenim mrežama i u direktnoj komunikaciji s korisnicama usluga.
S druge strane, pozivamo državu da umjesto pasivne uloge, preuzme aktivnu, a sve nadležne intitucije i pojedince na jačanje svijesti i kapaciteta, ali i promjenu pristupa i jačanje mehanizama zaštite, i podrške žrtvama nasilja.